Kažu da je život igra, a mi trebamo odlučiti da li smo igrači ili igračke ili možda samo ukrasna ambalaža !

Dugo mi je trebalo za sastavljanje ovog teksta. Pitati ćete se zašto, ali nije jednostavno nakon jednog traumatičnog događaja u životu, koji se polako privodi kraju, iskristalizirati ljude koji trebaju i koje želim pored sebe.

I sami ste imali prilike upoznati razne ljude, neki su krenuli s vama kroz život, neki su još uvijek na tom putu, neki su u njega ušli, ostali jedno vrijeme pa izašli, a neki su vam život bome dobro zagorčili.

Ljudi nam ulaze u život sa razlogom, neki da bi ti stavili osmijeh na lice, neki te namjerno vode u nepoznato da bi nešto iz toga iskusio, jedino zle, iako ti daju lekciju, ostavljaju ožiljak na tvom srcu.

Kao što je Meša Selimović lijepo napisao:  Nikad ne žalite što ste upoznali neku osobu u svom životu…jer, dobre osobe ti daruju sreću… loše ti daju iskustvo, a zle ti daju lekciju. U svakom slučaju, dobiješ nešto, i ne možeš nikako biti gubitnik, jer u životu, koliko si naučio, toliko si pobijedio.

Ja upravo pobjeđujem! Iako mogu reći da imam samo par pravih prijatelja u životu, želim se pohvaliti i sa onima koji su se iznenada pojavili, te mi pružili ruku spasa u trenutku utapanja. Pružili mi podršku i pomoć, te izazvali suze radosnice u mojim očima. Njima nije bilo bitno da li ću doplivati do kopna, ali da su mi dali pojas za spašavanje i pokazali mi put do svjetionika – to jesu.

Nadam se, a nada umire posljednja, da bi svi trebali imati ili biti srećanekome u životu. Dobro je steći i iskustvo, ali trebali bi što manje lekcija oko sebe. 

A kako shvatiti tko je tko, e to je već druga priča. Ako ste otvoreni i neiskvareni onda za većinu ljudi oko sebe vjerujete da su vam prijatelji. Nije da sam se jednom opekla, ali i dalje vjerujem ljudima. Imam sada već višegodišnje iskustvo, a polako i “nos” za one dobre i one loše, jedino ove zle nikako prepoznati. U svakom okruženju gdje se nađem, pokušavam sa svima biti otvorena, iskrena i uvijek nasmijana. Naravno da se ne otvaram do kraja, nešto ostaje za moje najbliže ♥ No kada treba nekome pomoći, nikada mi nije teško. Idem sa onom poznatom: ako ti mogu pomoć, pomoć ću ti, a ako ne – iskreno ću ti to reći, a ne držati te u nekoj lažnoj nadi. E da nas je barem više  Kada je meni trebala pomoć ili bar da me se pita (nebitno jeli iskreno) Kako si, jeli sve u redu? – mali broj osoba se pokazao LJUDIMA !

Tada shvatiš da su se osobe samo pretvarale, te da ih nije bilo briga da li si ti dobro ili ne. Žalosno zar ne? 

A što je sa lekcijama ili zlim osobama? Takvi ljudi gledaju samo sebe, u lice ti se smiju i govore ti da si najbolja i same superlative, dok kad im okreneš leđa sasuti će najgore rečenice i ocrniti te koliko god mogu. Iskreno sada dok pišem, pokušavam shvatiti kako da iz toga izvučem lekciju, jer nikad nisi na čistu tko je zla osoba. Ili si jednostavno ne želimo priznati da tako “divna” osoba može biti zla? I gle čuda, upalila mi se lampica – ipak se takve osobe mogu prepoznati, jer ako čuješ kako pričaju o drugima, vrlo je moguće da će tako pričati i o tebi.

Gledajući u nazad, svjesna sam da sam neke dobre osobe izgubila po putu jer jednostavno nisam stizala sa svima održavati kontakt. Bilo je tu dragih ljudi sa bivših poslova, treninga ili hobija. Moram iskreno priznati da mi je žao. Sada kada sam i sama shvatila lekciju obećala sam si da želim probati zadržati te drage ljude u svom životu. Ne mislim na one koje sam pogubila putem, nego na one koji su trenutno tu uz mene i one koji će u moj život tek ući. ” Dobro mi došli” !

Na početku priče pisala sam o tome da li smo ili igrači ili igračke ili ambalaža. Nedavno sam u jednom tekstu pročitala slijedeće: ambalaže se nitko ni ne sjeća ili završi u košu nakon što se odmota igračka. Igračka je tu da se s njom igrač poigrava, služi svrsi, može se potrgati/rastaviti i ona je beživotna.

Dragi moji – budite igrači u svom životu, oni se vole igrati, imaju cilj, strategiju i ne gleda sitne interese. Igrač ne pripada nikome i bira si prijatelje igrače.