Zamišljam ovaj život kao jedno veliko putovanje različitim prijevoznim sredstvima – od vlakova, tramvaja, autobusa, brodova i aviona. Zašto? Jer različitim prijevozom stječemo različita iskustva, a na stanicama ili u samom prijevoznom sredstvu upoznajemo različite ljude. Neke ostavljamo na stanici, neke u prijevoznom sredstvu, a sa nekima nastavljamo putovanje.

Koliko puta nam se dogodila situacija kao Ljubanu i njegovoj zadruzi – nadam se da se svi sjećate Vlaka u snijegu 🙂  Da pojasnim na primjerima koje svi imamo priliku proći u životu, a uključiti ću u ovu neobično opisnu priču i sva prijevozna sredstva kako bi bolje opisala situaciju koju proživljavam ili sam proživjela. A na Ljubana i njegovu zadrugu osvrnuti ću se na samom kraju.

Preskočiti ću u ovom postu sve stanice koje su me pratile u životu do diplome, na njih ću se vratiti jednom, kada dobijem inspiraciju za neku novu priču. Dakle, nakon toliko godina putovanja (školovanja) napokon sam se ukrcala u svoj prvi vlak, kondukter mi je poništio kartu i zaželio mi sretan put. Nitko sretniji od mene, jer sam tada vjerovala kako ću iz Zagreba u istom vlaku proputovati cijelu Europu uzduž i popreko te se negdje sa 60 godina zaustaviti i skrasiti. Krajolici su bili predivni, vlak je vozio usporeno, uživala sam u svakom trenutku, upoznajući putnike u svom vagonu, ponekad bi protegnula noge i prošetala kroz druge vagone, te tamo susrela još zanimljivih ljudi. Neki su pričali o prošlosti, neki o budućnosti, neke sam morala pozdraviti već na prvoj stanici, a samo rijetki su sa mnom nastavili putovanje. Dijelili smo i dobro i zlo, radovali se i tješili, te pomagali jedni drugima.

Proputovala sam dosta brda i dolina, vidjela rijeke i jezera, a onda odjednom u daljini mi se dopalo malo mjestašce. Ono je svojom ljepotom osvojilo moje srce i ja sam poželjela sići sa vlaka (novi posao). Zahvalila sam kondukteru, pozdravila putnike i prešla u moderan autobus koji mi je nudio mogućnost razgledavanja iz neposredne blizine. Kupila sam novu kartu, ovaj put nadajući se stanicama uz kulturne znamenitosti i gastronomske užitke. I bila sam u pravu, u autobus su ušle osobe iz EU, Azije pa čak i daleke Amerike te mi pričale priče o kulturi i životu u njihovom kraju. No kako to u životu biva, iznenada je autobusu pukla guma i trebalo mi je novo prijevozno sredstvo. Pozdravila sam, iako nevoljko, svoje društvo iz autobusa i krenula dalje. Dio puta sam pješačila, moleći stanovnike malih gradova da me prime u svoj skromni dom. Nisam ni slutila da u svakom od naselja, koja su se našla na mom putu, stanuje bar jedan putnik iz mog vlaka. Rado su se sjetili mojih priča, riječi utjehe i ohrabrenja koje sam im dala tokom putovanja i tako mi osigurali moje sljedeće prijevozno sredstvo. Ušla sam u svoj prvi tramvaj, poništila kartu, ali mi je kondukter rekao da ona vrijedi samo do sljedeće stanice. Nisu me njegove izjave obeshrabrile pa sam presjela na idućoj, na tramvaj broj dva. On me odveo malo dalje, ali karta nije vrijedila do mog odredišta. No, nije me to pokolebalo. Tramvaj broj tri trebao me odvesti do željezničkog kolodvora, ali ja sam odlučila odvesti se sa njim u zračnu luku. Tamo me čekao veliki zrakoplov, sa puno putnika koji su sa istom strašću kao i ja željeli poletjeti i steći nova iskustva. Let je u početku bio miran, nigdje oblačka, a bome ni turbulencije. U jednom trenutku izgledalo je kao da jedrimo jer se ni zvuk motora u svoj toj ljepoti nije čuo, ali kako smo prešli pola puta ili ti došli do PNR (point of no return) tako su prvo otkazali, na kratko vrijeme, motori koje je kapetan ubrzo opet pokrenuo. Zatim je krenula turbulencija, no i to se pri sletanju smirilo. A onda kod preuzimanja prtljage, prije izlaska iz zračne luke, odlučila sam ovaj puta isprobati brod. I to ne mali brodić, već veliki kruzer na kojemu se može živjeti godinama a da ga se cijelog ne obiđe. Svaki dan na nekoj palubi je novo iskustvo, svaki tjedan se može razgledati neki novi grad, a svaki mjesec na njemu, gostima u čast, priređuju prekrasan vatromet. No uz godine plovidbe, kruzer je trebalo renovirati pa su nam ponudili zamjenski manji, neki putnici su morali ostati na kopnu dok sam ih ja pozdravila tužno mašući sa palube. Nakon preplovljenog jednog dijela mediteranskog mora, zbog kvara opet smo pristali u luku i trebali se prekrcati u manji brod. Za mene, tada više na brodu nije bilo mjesta.

Uz sva iskustva proživljena i usvojena tokom putovanja, ja sam se trenutno našla u potrazi za novim prijevoznim sredstvom. Znam da me negdje čeka, znam da će biti bolje od svih već isprobanih, ali treba biti strpljiv i čekati na životnom peronu. I tu sad dolazimo do Ljubana i zadruge s početka priče 🙂  sjećate se? Vlak se zaustavio u snijegu, djeca su se rasporedila u Perinu i Ljubanovu grupu, no iako nisu ponekad bila složna, iako je među njima bilo i ljubavi i ljubomore, na kraju su svi skupa pomogli strojovođi da iskopa snježni nanos i krene dalje na putovanje. U ovom trenutku se i ja osjećam kao strojovođa, bespomoćna pred nanosom, ali tješi me Ljubanova grupa i daje mi snagu, dok Perina (koja je ponekad bila i ljubomorna na mene) odjedom pronalazi razne lopate kako bi mi pomogla u uklanjanju snijega te mi omogućila, zajedno sa Ljubanovom, siguran i sretan nastavak putovanja.

“Ako ne znate kako, promatrajte pojave prirode, ona će vam dati jasne odgovore i inspiraciju.” – Nikola Tesla

p.s. nadam se da ste shvatili barem mali dio moje životne priče koju sam htjela opisati što slikovitije i zanimljive uz pomoć prijevoznih sredstava i kako me život ponekad mazio, ponekad ne. Barem znam tko su mi prijatelji, znam da te poznanici mogu ugodno iznenaditi i pružiti ti ruku kada joj se najmanje nadaš, ali znam i da kroz život upoznaš ljude za koje misliš da su ti prijatelji, te kad se pojavi nevolja ili ti okrenu leđa ili ti još zabiju nož u leđa. A vezano uz naslov – da, ja sam introvert koji više voli opisivati proživljene situacije nego ih samo šturo, kao navođenje podataka, napisati na komadu papira.

Do sljedećeg posta o introvertima ostajte mi pozdravljeni !