Zašto tako jako bole svi odlasci voljenih osoba sa ovog svijeta, te da li sa vremenom boli manje…

Pitate se sigurno zašto sam započela ovu tužnu temu, ali nekako u mojoj okolini ima više odlazaka nego dolazaka. Znam da je uvijek bolna, da nas uvijek iznenadi, te da nikada, ali baš nikada nismo spremni reći zadnje zbogom voljenoj osobi.

Na žalost nismo u mogućnosti izbjeći taj dio života, on dolazi samo nekako uvijek prerano, gledala sam ljude u svojoj blizini koji su izgubili roditelje u ranim 90-tima. Neki će reći lijepe godine, da – možda i jesu, ali kada te napusti roditelj onda je uvijek prerano. Ja svaki jutro zahvaljujem se što su mi roditelji još živi i zdravi.

No, kako smo u godinama kada polako roditelji naših prijatelja nas napuštaju, ne znam više ni kako bi izrazila saučešće ni kako im pomogla u tim teškim trenucima. Kako se ponašati, kako ih pitati što im treba – da li ih pustiti da sami odžaluju ili ih češće posjećivati?

Smrt i rastanak s bliskima teži su od tisuću bôli i tugâ.

Kineska poslovica

Koliko traje bol, jer vjerujem da praznina u životu nikad neće zacijeliti. Cijeli proces žalovanja i tuge kažu da svatko prolazi za sebe, ali da se sastoji od nekoliko faza i to sam naučila.

1. Izbjegavanje – znam da je meni bilo jako teško suočiti se sa informacijom da moje Bake više nema. Nikako se nisam mogla sjetiti kada smo se zadnji put čule, kada sam je vidjela zadnji put, da li sam ostala u posjeti dovoljno dugo, jesam li joj rekla da je volim, kako je izgledala, kako je zvučala…. I još tisuću pitanja, ali da sam čekala da mi netko ipak javi da se to nije dogodilo – o da!
2. Suočavanje i žalovanje – kada shvatite da se voljena osoba ipak neće više pojaviti u vašem životu, dajte si vremena da odžalujete. U tim trenucima prolazimo sve vrste osjećaja od tuge, bijesa, bespomoćnosti, tjeskobe i osjećaja napuštenosti. Osjećaj tuge je nepredvidljiv i individualan. Ako treba izolirajte se prvih par dana, ali nikako duži period da ne bi žalovanje prešlo u depresiju.
3. Oporavak – vratite se u normalan život, zadajte si zadatke kako bi misli koncentrirali na oporavak. Ja znam da sam prvih nekoliko mjeseci odlazila na groblje, jer sam imala veliku potrebu pokazati i dokazati da voljena osoba nije zaboravljena i da mi nedostaje. Ali i to se prorijedilo, pa sada idem zapaliti svijeću nekoliko puta godišnje jer znam da obilazak groba svakako ne pridonosi mom mentalnom zdravlju nego ga narušava. Ukoliko se želim prisjetiti osobe koja me je napustila, prisjećam se lijepih trenutaka koje smo proveli zajedno, mimike lica, boje glasa, smijeha… I to mi daje snage da prebrodim prazninu, koja je tu i nikada neće nestati i zauvijek će mi nedostajati, ali svjesna sam prirodnog tijeka života. I da bol je sve manja i da tuga je nestala.

Ne znam kako se vi nosite s tugom, te odlaskom najmilijih. Ja sam imala potrebu napisati ovaj tekst jer na žalost u samo sedam dana moje drage prijateljice izgubile su zauvijek svoje očeve. Bol i tuga u njihovim očima je prevelika, drže se još nekako. Preokupirala ih je jurnjava za obavljanjem svih potrebnih radnji i papirologije prije sprovoda. Sam sprovod je meni uvijek bio toliko potresan, s koje god strane da sam stajala. Mislim da postaneš svjestan svega tek kad se cijela rodbina, prijatelj i dragi ljudi malo odmaknu. Kada riješiš sve ostavinske rasprave i ostaneš sam sa svojim mislima, ali i sa svim predmetima koje je voljena osoba ostavila.

Postala sam svjesna prolaznosti, a kako pišem ovaj tekst, mada ne želim razmišljati, ali postavlja se pitanje – što od materijalnih uspomena zadržati, što pokloniti, što prodati? Jer neko vrijeme možete se grčevito držati za uspomene, ali shvatila sam da je bolje nekih se stvari riješiti i krenuti zdravim životom. Zadržala sam, za sada, samo neke sitnice koje me samo pogledom podsjećaju na drage mi osobe.

Malo sam olakšala dušu i misli ovom crnom temom, koja je na žalost neizbježna. Obećavam da će iduće biti veselije! Svakako kada jednom dođe do tog trenutka, dajte si odobrenje i tugujte koliko je potrebno, nemojte potiskivati osjećaje. Obavijestite prijatelje i radne kolege da ste još u fazi žalovanja, ne kako bi vas sažalijevali, nego da su svjesni da ste još u procesu i da znaju da je normalno ukoliko vas vide zamišljene ili uplakane.